subota, 13.11.2010.

sreča

Uploaded with ImageShack.us

Ti ne vjeruješ u čuda. Ja da i više nego što znam da se mogu desit. Ja sam dijete koje trči po žitnom polji, koje leti, čeka zalazak sunca u nečijem zagrljaju, šara po bilježnici i tome se smije.
Zagrliti prijatelja, poljubi ga u obraz i kažem volim te. Činim više nego što možeš zaželjeti, jer tako se osječam sretnije.
Ali sreču sam našla i u tebi, tebi koji ne vjeruješ u čuda i to me rastužni. Ti želiš da sam ja sretna ali mi ne lažeš. Kažeš 'ja ne vjerujem u čuda'. Za mene su čuda sreča, i ti to ne znaš. Baš zato sam sreču pronašla u tebi jer ti si moje čudo.
Ti si za mene onaj odsjaj Sunca, ali zalazečeg Sunca u najtoplijem danu u ljeti , koj odudara o more, ti si za mene ona kapljica kiše, ali ona prva koja mi padne na tjeme i razlije se na lijevu i desnu stranu i sklizne iza uha i svara mi žmarce po tijelu, ti si za mene ona latica ruže, ona marelice boje latica u vrtu ruža koje primaju dovoljno vode i sunca svaki dan da kada i otpadnu laice one još uvijek ostaju lijepe, ti si za mene onaj prvi snijeg što padne, onaj koji je poput praha i one cape od mačkica u tom snijegu.
Ne znaš ti što ti meni sve značiš. Mnog. Ti neznaš da volim tvoju poeziju, i volim tvoje fotografije i crteže. Volim kako ti mene želiš otkriti u svakoj fotografiji, trudiš se otkriti koji sam ja o misterij u svakom svojem crtežu.
Ja toliko te volim da ne znam kako ću preživjeti od tolike ljubavi. Jer ne volim te samo onako, volim te u svakoj tvojoj pojavi, pjesmi, majci, kapi, fotografiji, knjizi koju si čitao mi, pjesmi koju si pjevušio, u svemu...u svemu te pronalazim.
Mi smo misterij jedno drugom, to nas privlači. Ja toliko znam o tebi, a zapravo ništa ne znam.
Ja se trudim što manje te znati, jer te tada još više volim.

...da more nije tako duboko, nikad me ne bi zanimalo sto je na dnu.

Nije bitno tko sam. Djevojka. Jedna djevoka puna snova i želja. Mlada u svakom slučaju. Tek stvorena da počnem živjeti. Da pronađem pravi put, stvoren samo za jednu, jedinu osobu, za mene. Teško je reči uopče o čemu trenutno pričam.Ne znam hoće li itko uopće ovo pročitati. K'o da i teba netko ovo čitati da bi se ja osječala ispunjenije, nadahnutije ili u kojem slučaju pametnije, ne nikako, ali osjetila bi možda neki način pozornosti posvečene mojem nadahnuću. To bi me zaista usrečilo.
Počela sam razmišljati o tome kako preživjeti i koji je cilj života, što je nagrada, kad mogu prestati se boriti za život. Našla sam riješenje u moru, mojem plavom moru, ja više voli kada se presijava iz zelene u plavu, zato jer je neobično i ne znaš koja je to boja. To nije ni zelena ni plava.
To je poput jednog udaha prije zaranjanja u modro, duboko more, ono koje se presijava iz zelene u plavu. To je put do dna mora u kojem se borimo protiv struje, protiv sile i rukam i nogama.
Nemoguče je reči da si donio pjesak sa dna, a da se nisi ni malo upašio i mislio odustati i vratiti se, pobjeći. Ali nemaš gdje. Više ne znaš gdje si, bliže tlu ili površini, zato nastavljaš jer ne možeš se vratiti bez pjeska. To bi za tebe, osobu koja ne odustaje, značilo još jednom ispočetka zaroniti i proći isti put. Zato češ stisnuti zube i nastaviti do pijeska.
I kad izroniš iz sve snage uzimaš zraka, otvoriš širom oči i nasmiješ se. Ne progovaraš. Dišeš jako, uspuhano kao da su ti posljednji uzdisaji. I shvatiš da je veoma teško protiv svega u tom modrom moru koje se presijava iz zelene u plavu, kad ideš sam do dna. Izroio si i pjesak pogledao si ga i vidio koliko je školjkica bilo u tvojoj šaci.
Više ne misliš ni o čemu samo odlaziš. Sa svojim

- 20:17 - Komentari (2) - Print - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.